Clergyman's

Prvo, neke činjenice za koje se čini da preferiraju isključivi pozitivizam: 1. Bez obzira na sukob između ustavno priznate moralne norme N, propisno usvojeno pravilo, R, će rutinski biti prihvaćeno i praktikovano kao valjano pravo do tog trenutka, ako taj trenutak ikad i dođe, kada se za R ne presudi na sudu da je neusklađeno sa N. / 2. Bez obzira na stvarni sukob sa ustavno priznatom moralnom normom, N, propisno usvojeno pravilo, R, će rutinski biti prihvaćeno i praktikovano kao valjano pravo ako najviši sud koji ocjenjuje pitanje presudi da R u stvari nije u sukobu sa N. / 3. Bez obzira na odsustvo sukoba sa ustavno priznatom moralnom normom, N, propisno usvojeno pravilo, R, rutinski neće biti prihvaćeno i praktikovano kao valjano pravo ako sud odredi da je R uistinu u sukobu sa N. / ada neke činjenice za koje se čini da preferiraju uključujući pozitivizam. / 4. Za povelje prava se općenito smatra da sadrže, i izražavaju se na način koji snažno sugeriše da sadrže, najvažnije uslove pravne valjanosti koji imaju odlučujuću pravnu snagu nezavisno od, uistinu čak i kada su u sukobu sa, sudskim odlukama. / 5. U nekim pravnim sistemima, onda kada sud utvrdi da je pravilo R prekršilo N, R će, u pravnom smislu, biti tretirano kao da nikada nije bilo valjano pravo. / 6. Ustavni instrumenti poput Američke povelje prava općenito se smatraju kao da opisuju prava koja ni jedna legitimna radnja vlade - uključujući djela sudova - ne smije povrijediti. Ne smatra se da oni opisuju temelje za mijenjanje valjanog prava.
- Wilfrid Waluchow

ko razdvojimo valjanost kao postojanje od sistemske valjanosti, onda na razumljiv način možemo reći da takvi zakoni - iako postoje jer su prihvaćeni kao valjan osnov za isticanje subjektivnih prava, tvrdnji, i slično - nisu, u drugom veoma važnom smislu tog pojma, stvarno uopće valjani. Budući da ne zadovoljavaju interne kriterije valjanosti samog sistema, oni ne mogu biti sistemski valjani. I može se dodati, za dobru mjeru, da budući da nemaju sistemsku valjanost, ne može biti istina da ih se treba poštovati zbog njihovog statusa kao valjanog prava. Zakon koji ne zadovoljava kriterije pravne valjanosti samog sistema ne treba biti poštovan na temelju toga da je valjano pravo, ako uopće nije valjano. To ne znači, naravno, da je, moralno govoreći, neko slobodan da nepoštuje zakon u pitanju. Mogu postojati dobri moralni razlozi - na primjer, razlozi koji se temelje na vrijednosti vladavine prava - za usklađivanje sa postojećim ali sistemski nevaljanim pravom. Ali važna stvar za isticanje na ovom mjestu jeste da ti moralni razlozi ne leže na činjenici da je pravo u pitanju ono koje je sistemski valjano - to jeste, ono koje izvodi svoje moralno opravdanje i zahtjeve ka našem ponašanju iz svog mjesta unutar sistema koje zadovoljava potrebe sistemske moralne valjanosti. Bilo koji zakon koji nije sistemski valjan automatski je diskvalifikovan od tog statusa To što zakon postoji ne znači da je moralno valjan ili opravdan. Drugim riječima, to što je zakon prihvaćen i praktikovan kao valjano pravo ni na koji način ne znači da je moralno dobar ili opravdan sam po sebi. U tom smislu, njegovo postojanje je zaista jedna stvar, a njegova vrijednost ili mana druga. Stoga postojanje ne pretpostavlja moralnu valjanost. To ne čini ni sistemska valjanost. To da pravilo, R, zadovoljava sve priznate testove sistemske valjanosti ni na koji način ne znači da je R moralno dobro ili opravdano pravilo. To se može, naravno, veoma lako dogoditi ukoliko sistem u pitanju ne sadrži bilo kakve moralne kriterije. Ali čak i kad ih sadrži, moralna valjanost nužno ne slijedi. Zahtjevi moralnosti su često puno širi nego moralni uslovi priznati u pravilu priznanja R može stoga zadovoljiti sve pravno priznate moralne testove sistemske valjanosti i opet flagrantno kršiti druge moralne zahtjeve. Konačno, to što zakon sadrži sistemsku moralnu valjanost ne znači njegovu moralnu valjanost. Sistem prava može biti u potpunosti opravdan - to jeste, kao sistem, on može zadovoljiti moralnu potrebu za učinkovitim pravom i posjedovati opravdani moralni autoritet koji nužno tvrdi da ima - i opet stvarati sistemski valjane zakone koji su visoko moralno manjkavi. Zasigurno, sistem čija je večina zakona ozbiljno manjkava u ovom pogledu ne bi vjerovatno, šta god Hobbes tvrdio, posjedovao sistemsku moralnu valjanost. Ali jasno je, čini mi se, da je postojanje određenog broja moralno manjkavih zakona u potpunosti kompatibilno sa sistemskom moralnom valjanosti svakog zakona unutar sistema. Vjernost pravnom sistemu ne mora zavisiti od njegove moralne savršenosti.
- Wilfrid Waluchow